Postoji niz razloga zbog kojih bismo tome bili skloni.
Naveli ste svog oca. Ti i tvoj otac ulazite u žustre rasprave. Dakle, u ovom je slučaju stariji, vaš otac, također tome sklon. Sumnjam da je to nešto što je nedavno razvio, pa ste vjerovatno tijekom cijelog svog života (kao i većina nas, uključujući i sebe) bili svjedoci da ovo obitelj od početka postupa jedni s drugima. Imamo rane dojmove koji ostaju s nama, čak i prije nego što se sjetimo bilo čega određenog. To se naziva vaše implicitno pamćenje. To pokriva stvari poput onoga kako očekujete od ljudi da djeluju, komuniciraju, kako očekujete da se ljudi ponašaju prema vama, itd. Nastaje od ranog djetinjstva na temelju onoga što živite iz dana u dan. Upravo je to razlog zbog kojeg djeca koja trpe zlostavljanje u vrlo mladoj dobi trpe posljedice toga cijeli život, čak i kad su s njima postupali iznimno koliko se mogu sjetiti . Kaos koji su proživjeli u ranom životu zauvijek će biti dio njihovog implicitnog sjećanja.
Tada možete nastaviti s tvrdnjom da vam je sve ovo od vašeg ranog djetinjstva pojačano kao odgovarajuće kulturno ponašanje . Vjerojatno ste često vidjeli slične stvari među svim ili gotovo svim ostalim obiteljima koje dobro poznajete. Dakle, ovo je ojačano kao sasvim normalan, očekivan način ponašanja obitelji.
Tada je ljudska priroda. Vrlo je teško održavati ponašanje čovjeka u najboljem redu u svako doba. Kao takvi, vjerojatno ćemo iz više razloga dopustiti da se ponašamo najgore i oko onih kojima smo najbliži. Jedno je da moramo funkcionirati u društvu na određenoj razini da bismo uopće mogli živjeti. Morate imati prihod, ponekad morate dobiti pomoć od drugih, čak i putem usluga koje plaćate (liječnici, popravak automobila itd.). Da nam je bilo najgore na svijetu, mogli bismo se učinkovito otuđiti toliko da se nitko uopće ne želi zamarati. Dakle, ne možemo si to priuštiti. Umjesto toga, staknemo smeće i obično ga nosimo kući. Tada sam drugi dio djelomičnog razloga, siguran sam, taj što imamo određenu razinu očekivanja da će nam ljubav i veza koje dijelimo dati oproštaj za loše ponašanje. To je vjerojatno istina za većinu nas.
Morate se sjetiti da se čini da je liječenje jednih drugima relativno nedavna ideja u obiteljskim postavkama. Na mnogim mjestima smijete biti nasilni prema vlastitoj obitelji bez ikakvog pribjegavanja. Čak i tamo gdje sam iz (SAD-a), muškarcima je bilo dopušteno tući žene i djecu jako dugo. Tek smo nedavno odlučili da imate pravo ne biti pogođeni kod kuće. Dakle, mi kao ljudi u povijesti smo bili sposobni biti prilično grozni prema onima koje "volimo" i to smatrati čak i normalnima i da to bude prihvaćena praksa u društvima. Povijesno je bilo nekih kultura koje su bile sličnije sadašnjim, ali mnoge nisu.
Stoga mislim da postoje brojni razlozi zbog kojih to činimo i razlozi zbog kojih nastavljamo najvjerojatnije su, kao što ste rekli, to prihvaćamo kao normalno. To je reklo, mislim da ne moramo i učinili sam sve da moju obitelj odgajamo s relativnim uspjehom. Moj supružnik i djeca su dobrodošli da se otvore i meni i jedni drugima, a mi to činimo. Trudimo se jako se odnositi jedni prema drugima bolje nego prema bilo kome drugom. Radili smo na stvarima s komunikacijom i s granicama i poštovanjem. Mislim da nam tamo pomaže naš roditeljski pristup, jer ne vičemo, španciramo, ne uzimamo im predmete itd. Umjesto toga učimo i podučavamo i vodimo, pa se prema svojoj djeci ne odnosimo kao da nam duguju više poštovanja nego što im se daje niti da su manje od nas. Razumijem da im trebaju ograničenja i smjernice i oni su im dati. Još nisu sposobni donijeti određene odluke i razumjeti posljedice određenih stvari. To je sve pokriveno. Razlika je u tome što se služim položajem autoriteta da bih se opravdao ponašajući se prema njima na način koji manje poštuje nego što bih to činio sa odraslom osobom. Razlog zbog kojeg mislim da ovo pomaže je što je daleko od onoga kako sam odgojen i što ne radim stvari s kojima sam odgojen. Podjednako je teško i za mog supružnika. Dakle, kada obiteljski komuniciramo, navikli smo se već služiti mislima, vraćati se korak unatrag i paziti kako reagiramo na situaciju i kad se naviknete na ovakav promišljen pristup svom ponašanju, lakše je zatim prevesti na sve načine na koje djelujete kao jedinica. Nadam se da će jednog dana, kad moja djeca budu odrasla (neka jesu, neka su mlada), da će im ovo biti prirodno da rade automatski, jer je meni i njihovom ocu bilo teško pokušati to slomiti lanac.
Ne želim da ono što sam rekao zvuči kao da smo naučeni da se loše odnosimo jedni prema drugima. Zapravo mislim upravo suprotno. Mislim da to dolazi prilično prirodno. Imala sam da me sve moje bebe počnu šamarati kad su bijesne prije nego što su mogle prohodati. Nisu se morali ni ljutiti na mene, ali ja sam bila najbliža i postoji instinkt za gotovo svu djecu da fizički glume kada su uznemirena (udaranje, udaranje nogama, savijanje itd.). Uhvatio bih ruku, preusmjerio, podučavao. Jednostavno mislim da prihvaćamo ovaj dio svojih prirodnih instinkta naspram pokušaja podučavanja nježnijeg pristupa, na način na koji bismo očito automatski počeli učiti svoju djecu da nas ne udaraju ili jedni druge. Umjesto toga, sveukupno smo pomislili da je to tako kako jest, pa nismo potrošili napor potreban da bismo si pomogli da to prebrodimo.