Razgovarao sam sa sunitskim momkom koji se doselio u SAD i koji mi se činio izvanrednim. Pitao sam ga za njegovu percepciju odnosa s drugim bliskoistočnim skupinama, i (zbog odgovarajućeg upozorenja), njegovi su stavovi bili prilično rasistički. Međutim, u ovom slučaju, oni ukazuju na važan princip za koji mislim da duboko zalazi u to zašto se toliko borimo u bliskim odnosima.

Pitao sam ga za koptske kršćane, a on je rekao, ljudi. "

Pitao sam ga za Židove, a on je rekao," da, pa oni su neprijatelji. "

Pitao sam ga za šiite (drugu granu islama) , a on je praktično pljunuo, "oni čak nisu ni ljudi!"

Čitava me ova interakcija iznenadila. Zašto bi njegov vitriol bio u obrnutom odnosu s tim koliko je dotična skupina bila slična? Ali, naravno, u tom pitanju leži i odgovor.

Što nam je netko sličniji i srodniji, što više djeluje kao odraz nas , to je prijeteće razlike postaju.

Pretpostavit ću da imate užasno malo ljubomore na englesku kraljicu. Što je možda pomalo čudno. Ona je najveći osobni posjednik zemlje u cijeloj Britaniji, fantastično bogata i obožavana od strane mnogih ljudi širom svijeta. Bilo bi sjajno biti na njenom mjestu!

Međutim, mnogi ljudi postanu užasno ljubomorni kad kolegu na posao odaberu za neki dodatni projekt ili kad se čini da je jedan od njihovih bliskih prijatelja vrlo sretan u njihovom braku.

Problem je što se ne možemo povezati s kraljicom. Ne možemo se zamisliti u njezinim kožama, tako da u njezinu uspjehu nema prijetnje. Ali suradnik ili prijatelj iz djetinjstva sasvim je druga stvar. Možemo zamisliti da su njihovi uspjesi naši uspjesi i mi ih želimo.

Mišljenje ili postupci roditelja, djeteta ili supružnika osjećaju se toliko osobno da graniče s egzistencijalnim. Ako se moj otac ljuti na mene, ovo postaje središnja, visceralna prijetnja. Ako moje dijete padne na društvenim studijima, to postaje odraz na mene kao roditelja. Ako se moj supružnik ne slaže sa mnom oko toga kako trošiti naš kolektivni proračun, to utječe na moj način života i na moje glavne prioritete.

Ako moj drug s posla želi kupiti drugačiji model dječjeg monitora, egzistencijalni prijetnja nije uklonjena; uopće ne postoji. Slično tome, ako netko iz sasvim drugog životnog sloja odluči posaditi drugu vrstu sjemena na svom polju, ja sam bez prijetnje. To nema nikakvog utjecaja na moj život niti na to kakvim se držim.

Što vam je druga osoba bliža, to više izgleda kao zabavna zrcalna slika kuće, a to se mogu osjetiti i najmanje razlike poput napada na vaše samo biće.

Bliski odnos mnogo je složeniji od ograničene interakcije s neznancem.

Ponovio bih Chadov odgovor o tome da se više ulaže u blisku vezu. Rečene i učinjene stvari samo znače više.

Ali dodao bih da dugotrajna veza prebiva u našem umu kao složena interakcija između prošlih pozitivnih i negativnih interakcija. U našem umu prebivaju po tome što:

1. koliko su te instance bile važne
2. koliko imaju godina
3. Bilo da imaju tendenciju da u cjelini budu pozitivan ili negativan.

Na primjer, ako ćete komunicirati s nekim s kim uvijek imate pozitivno iskustvo, imali biste optimistična očekivanja. Budući da vam se sviđa ova osoba, dali biste joj više prostora za nešto što bi tome bilo suprotno.

S druge strane, skloni biste ići drugim putem s nekim tko vam se ne sviđa. A sve imate između. S bliskim odnosima stvari su na mnogo načina složenije.

Čimbenik koji na to utječe (barem za mene) jest taj da obično ne možete cijelo vrijeme "nositi masku" ili biti "na oprezu". Možete kontrolirati svoje unutarnje osjećaje dok ste u javnosti, s nepoznatim ljudima itd., Ali mora postojati "domaći teren" na kojem se možete opustiti i primijeniti manje kontrole na svoje ponašanje. Razlog je taj što je zapravo kontroliranje sebe mentalno zamorno (čak i ako to ne primijetite), pa se i od toga morate odmoriti.

To se kombinira s činjenicom da očekujete da vam bliski ljudi podnose vaše suprotno ponašanje bolje jer ste njihova bliska osoba. To ima svoju zaslugu: vjerojatnije je da ćete preboljeti ponašanje bliskog čovjeka koje ne biste tolerirali kod neznanca. Vaša je veza jača, pa može potrajati više sukoba bez prekida.

Mislim da se nismo skloni ponašati lošije od onih koji su nam bliski. Jednostavno smo skloni manje se kontrolirati i oslanjamo se na svoju blisku vezu kako bismo pokrili sve sukobe. "Blizu smo, možemo biti iskreni jedni prema drugima."

Postoji niz razloga zbog kojih bismo tome bili skloni.

Naveli ste svog oca. Ti i tvoj otac ulazite u žustre rasprave. Dakle, u ovom je slučaju stariji, vaš otac, također tome sklon. Sumnjam da je to nešto što je nedavno razvio, pa ste vjerovatno tijekom cijelog svog života (kao i većina nas, uključujući i sebe) bili svjedoci da ovo obitelj od početka postupa jedni s drugima. Imamo rane dojmove koji ostaju s nama, čak i prije nego što se sjetimo bilo čega određenog. To se naziva vaše implicitno pamćenje. To pokriva stvari poput onoga kako očekujete od ljudi da djeluju, komuniciraju, kako očekujete da se ljudi ponašaju prema vama, itd. Nastaje od ranog djetinjstva na temelju onoga što živite iz dana u dan. Upravo je to razlog zbog kojeg djeca koja trpe zlostavljanje u vrlo mladoj dobi trpe posljedice toga cijeli život, čak i kad su s njima postupali iznimno koliko se mogu sjetiti . Kaos koji su proživjeli u ranom životu zauvijek će biti dio njihovog implicitnog sjećanja.

Tada možete nastaviti s tvrdnjom da vam je sve ovo od vašeg ranog djetinjstva pojačano kao odgovarajuće kulturno ponašanje . Vjerojatno ste često vidjeli slične stvari među svim ili gotovo svim ostalim obiteljima koje dobro poznajete. Dakle, ovo je ojačano kao sasvim normalan, očekivan način ponašanja obitelji.

Tada je ljudska priroda. Vrlo je teško održavati ponašanje čovjeka u najboljem redu u svako doba. Kao takvi, vjerojatno ćemo iz više razloga dopustiti da se ponašamo najgore i oko onih kojima smo najbliži. Jedno je da moramo funkcionirati u društvu na određenoj razini da bismo uopće mogli živjeti. Morate imati prihod, ponekad morate dobiti pomoć od drugih, čak i putem usluga koje plaćate (liječnici, popravak automobila itd.). Da nam je bilo najgore na svijetu, mogli bismo se učinkovito otuđiti toliko da se nitko uopće ne želi zamarati. Dakle, ne možemo si to priuštiti. Umjesto toga, staknemo smeće i obično ga nosimo kući. Tada sam drugi dio djelomičnog razloga, siguran sam, taj što imamo određenu razinu očekivanja da će nam ljubav i veza koje dijelimo dati oproštaj za loše ponašanje. To je vjerojatno istina za većinu nas.

Morate se sjetiti da se čini da je liječenje jednih drugima relativno nedavna ideja u obiteljskim postavkama. Na mnogim mjestima smijete biti nasilni prema vlastitoj obitelji bez ikakvog pribjegavanja. Čak i tamo gdje sam iz (SAD-a), muškarcima je bilo dopušteno tući žene i djecu jako dugo. Tek smo nedavno odlučili da imate pravo ne biti pogođeni kod kuće. Dakle, mi kao ljudi u povijesti smo bili sposobni biti prilično grozni prema onima koje "volimo" i to smatrati čak i normalnima i da to bude prihvaćena praksa u društvima. Povijesno je bilo nekih kultura koje su bile sličnije sadašnjim, ali mnoge nisu.

Stoga mislim da postoje brojni razlozi zbog kojih to činimo i razlozi zbog kojih nastavljamo najvjerojatnije su, kao što ste rekli, to prihvaćamo kao normalno. To je reklo, mislim da ne moramo i učinili sam sve da moju obitelj odgajamo s relativnim uspjehom. Moj supružnik i djeca su dobrodošli da se otvore i meni i jedni drugima, a mi to činimo. Trudimo se jako se odnositi jedni prema drugima bolje nego prema bilo kome drugom. Radili smo na stvarima s komunikacijom i s granicama i poštovanjem. Mislim da nam tamo pomaže naš roditeljski pristup, jer ne vičemo, španciramo, ne uzimamo im predmete itd. Umjesto toga učimo i podučavamo i vodimo, pa se prema svojoj djeci ne odnosimo kao da nam duguju više poštovanja nego što im se daje niti da su manje od nas. Razumijem da im trebaju ograničenja i smjernice i oni su im dati. Još nisu sposobni donijeti određene odluke i razumjeti posljedice određenih stvari. To je sve pokriveno. Razlika je u tome što se služim položajem autoriteta da bih se opravdao ponašajući se prema njima na način koji manje poštuje nego što bih to činio sa odraslom osobom. Razlog zbog kojeg mislim da ovo pomaže je što je daleko od onoga kako sam odgojen i što ne radim stvari s kojima sam odgojen. Podjednako je teško i za mog supružnika. Dakle, kada obiteljski komuniciramo, navikli smo se već služiti mislima, vraćati se korak unatrag i paziti kako reagiramo na situaciju i kad se naviknete na ovakav promišljen pristup svom ponašanju, lakše je zatim prevesti na sve načine na koje djelujete kao jedinica. Nadam se da će jednog dana, kad moja djeca budu odrasla (neka jesu, neka su mlada), da će im ovo biti prirodno da rade automatski, jer je meni i njihovom ocu bilo teško pokušati to slomiti lanac.

Ne želim da ono što sam rekao zvuči kao da smo naučeni da se loše odnosimo jedni prema drugima. Zapravo mislim upravo suprotno. Mislim da to dolazi prilično prirodno. Imala sam da me sve moje bebe počnu šamarati kad su bijesne prije nego što su mogle prohodati. Nisu se morali ni ljutiti na mene, ali ja sam bila najbliža i postoji instinkt za gotovo svu djecu da fizički glume kada su uznemirena (udaranje, udaranje nogama, savijanje itd.). Uhvatio bih ruku, preusmjerio, podučavao. Jednostavno mislim da prihvaćamo ovaj dio svojih prirodnih instinkta naspram pokušaja podučavanja nježnijeg pristupa, na način na koji bismo očito automatski počeli učiti svoju djecu da nas ne udaraju ili jedni druge. Umjesto toga, sveukupno smo pomislili da je to tako kako jest, pa nismo potrošili napor potreban da bismo si pomogli da to prebrodimo.

Jer, u taj smo odnos više uloženi, pa će nam svaki sukob u bliskoj vezi izgledati ozbiljniji od identičnog sukoba s nekim s kim smo u vrlo udaljenoj vezi. Budući da se veza više cijeni i najvažnija je za vaš život, sukob će se osjećati češće i oštrije od odnosa s udaljenom vezom s nekim s kim rijetko imate direktnu ili neizravnu komunikaciju.

Ovaj je koncept temelj filozofske teorije Objektivizma koju je prvi put razvila i dokumentirala Ayn Rand.